„Bože, molim ti se, uzmi me. Ponesi me sebi. Ovo nije život. Kad jednom oči zatvorim da se nikada više ne probudim u ovoj ćeliji“, pomisli Vlado u sebi.
Iz susjedne ćelije odjekivao je gotovo dječiji glas. Glas kao ispovijest. Glas kao molba, želja, molitva… Monstrumi su ga zvali „Orlić“.
„Zašto tučete ljude!? Nemojte tući ljudi. Šta smo vam mi krivi?“, molio je, u čudu je vapio Bojan – Boki „Orlić“.
A onda se ponovo začula serija tupih udaraca. Anto, mučitelj, sotona sa ljudskom ljušturom, batinama ga je ubijao.
A Boki…
Boki je bio dječak. Lica nevinog, nježnog, skoro prozirnog. Pogleda dječačkog, prerano sazrelog…kao mlado žito što se lelujalo pod orkanskim vjetrom.
„Kako li je lijep bio, dok se smijao. Dok se djevojčicama udvarao. Dok je svojom Šumadijom šetao, proplancima trčkarao pjevajući, potoke preskakao“, u mislim je Vlado zamišljao neke druge slike.
„Ustaj Čedo. Na noge…“ Psovke je Vlado zaboravio. One su bile sastavni dio rituala. Obogaćivane svakim novim susretom. I udarci. Uvježbani. Ovaj, kojim ga je vrhom čizme udarila između nogu, bio je izveden do perfekcije. Precizan. Bolan.
Bila je to jedina mučiteljka u paklu Bloka C. Zgodna, visoka, lijepa, kose skupljene pod kapu, izduženog, ženstvenog vrata, utegnuta u maskirnu uniformu. Nije je smio pogledati. Čim bi ušla oborio bi glavu… Znao je šta mu sleduje.
„Isusa ti, Trebinjanin, bi li ti mene jeba…?“ ponovo staro pitanje… I ovog puta je ostalo bez ikakvog odgovora. Da kaže da bi, slijedile bi monstruozne batine. Da kaže da ne bi, uslijedilo bi kontra pitanje: „A šta mi fali?“ I opet batine. U međunožje, najčešće. Ona ga je provocirala. Izazivala. Usne mu nudila. Košulju raskopčavala…
„Ali, bol u ovom paklu nije ništa novo“, kao da je htio Vlado da izgovori. Gotovo da ni osjetio nije kada su mu kliještima iščupali palac na nozi.
Ni krv ovdje nije ništa novo.
„Zašto tučete ljude? Nemojte nas biti. Šta smo vam mi krivi?“, vapio je Boki.
U uglu njegove ćelije, u lokvi krvi, povraćke i mokraće, ležao je Vlado sa Kupresa. Zatvorski monstrumi su ga zvali „Pop“ Vlado. Možda je i bio sveštenik. Vlado nije čuo molitvu.
Ovdje ni molitve nisu pomagale. Ovdje je samo smrt donosila spasenje.
Kad su prolazili pored Bokijeve samice, vidjeli su ga da leži. Bio je modar kao čivit. Očima bi ih pratio. I jedva progovarao… „Šta smo vam krivi…“
Mučitelji su ga tukli po ranama na nozi. Satima, danima, noćima… Toliko su ga tukli da je bio potpuno crn od podliva po tijelu, ljubičast u licu, a na nogama je imao otvorene rane. Vladu se učinilo da je i rupe vidio u nogama. Samica je bila sva umazana od krvi. Utrljavali su mu mast u rane na bedrima kako bi se lakše zagnojile, skakali su mu po ranjenoj nozi i činili sve kako bi se ozlede što više inficirale. Mučen je i strujom. Nož „skakavac“ su mu zabadali u ranu, vrtili…
A onda, kao u snu, u sred bijela dana Bojan – Boki je zapjevao: „Šumadijo, Šumadijo, ko bi tebe ostavio… Šumadijo, joj, rodni kraju moj“… Pa onda sve jače…
Bijesni monstrumi su bjesnili od muke. Pjesma im je pojačavala životinjski nagon. Krvoloci su ga bjesomučno udarali. Rukama, nogama, kundacima, pendrecima… svim i svačim što im je bilo pri ruci.
I pjesma bi utihnula. Čuli bi se udarci. Ne i jauci.
Boki je odbijao da jede. Tijelo mu je bilo sve u flekama. Pjesma se čula sve slabije, tiše, šapatom. Usne su se jedva pomjerale… „Šumadijo… Šumadijo…“ Te riječi kao da nisu stizale sa ovog svijeta…
A onda… Jedne noći, batine su bile najžešće… Dugo je to trajalo, vječnost…i muk.
U sobu je, kad je sve utihnulo, sav krvav, ušao monstrum Anto. Rekao je:
„Spavajte četnici. Orlić je odletio. U Šumadiju…“
Cerekao se dok se udaljavao niz hodnik. Sa crnih rukavica kapala je krv…
Priča o stradanju mladog vojnika JNA
Bojana Vesovića (1973-1992) iz Kragujevca u zloglasnom logoru ,,Lora“ u Splitu , preuzeta iz knjige Ratomira Mijanovića-,,Priče iz Ratomira“. Na slici: Bojan iz mlađih dana.
